​Obnove trogirske katedrale Sv. Lovre stare su kao i sama katedrala. Podignuta je u 13. stoljeću kao strogo arhitektonsko ostvarenje cistercitske misli sa suzdržanom kamenom plastikom i ukrasom. Već zarana prvostolnica se pregrađivala i dograđivala, od monumentalnog portala na glavnom pročelju do raskošnih dijelova sakralnog namještaja u njenom svetištu. Čak nije ni sigurno kakav je bio izvorni raspored njezinih traveja, je li imala transpet ili kupolu, jer je kroz konac 14. i početak 15. stoljeća dobila križne svodove u glavnom i bočnim brodovima. Zasvođivanje katedrale bio je završni posao preoblikovanja romaničke građevine u gotičku, kojoj je pridodano prostrano predvorje, pročelja su rastvorena rozetama, a romanički zvonik koji je stajao u osi crkve zamijenjen je nikad dovršenim gotičkim parom zvonika.

Renesansna gradnja katedrale započela je obnovom starog zdanja na način kako su rađene čuvene obnove rimskih crkava San Stefano Rotondo i San Teodoro, restauracijom Radovanovog portala, o čemu svjedoče konzole s glavicama renesansnih anđela. U to se vrijeme katedrali pridodao čitav niz sjevernih dogradnji: krstionica, kapela sv. Jerolima, kapela sv. Ivana, sakristija. To je ujedno vrijeme kad je katedrala bila, na svojevrstan način, prvi put završena. Nakon tog doba pregrađivalo se i prekrajalo unutar postojeće katedrale, ali malo je toga novog nastalo. Možda je najvažnije ostvarenje novi kor s orguljama koji je podigao veliki graditelj Ignacije Macanović. Ostalo se svelo na opremu i prekrajanje oltara crkve, od glavnog u svetištu pa do onih bočnih ili raskošnijih u kapelama.

Devetnaesto stoljeće je vrijeme početka suvremenih restauracija koje su predvođene Carsko kraljevskom centralnom komisijom iz Beča, a posebno intenzivno razdoblje obnova slijedi nakon završetka restauracije splitskog zvonika koju je predvodio Alois Hauser i Ć. M. Iveković. Tada je prvi put restauriran zvonik prvostolnice, bez preinaka kako su to ranije radili brojni trogirski graditelji, od Marka Gruata, Nikole Račića do Trifuna Bokanića. Njegu katedrale nastavili su konzervatori 19. i 20. stoljeća, don Frane Bulić, Ljubo Karaman, Cvito Fisković, Davor Domančić, Joško Belamarić i drugi. U tom stoljetnom pothvatu golemi restauratorski rad je obavljen na gotovo svim segmentima umjetničkog blaga katedrale. Popravljeni su krovovi, svodovi, prozori, orgulje, vratnice, a uglavnom je fokus rada bio obnova inventara katedrale.

Osnutkom restauratorske radionice pri Konzervatorskom zavodu za Dalmaciju u Splitu, a kasnije Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, obnovljen je gotovo cijeli slikarski fond, prepoznat i istražen je opus gotičkog slikara Blaža Jurjeva Trogirana, Dujma Vuškovića, Gentilea Bellinija i Quirizija da Murano. Ista je radionica obnovila drveni inventar katedrale: intarzirane vratnice sakristijskog ormara Grgura Vidova i rezbarije majstora Budislavića na ormaru i korskim klupama, te drvena vrata tabernakula, nepoznatog gotičkog majstora s prikazom Raspeća. Prilikom obnove korskih klupa, 1987.g. pronađen je izvorni poliptih glavnog oltara katedrale s prikazom „Bogorodice s Djetetom i svetaca zaštitnika“.

Sustavnim radom na pripremi sveobuhvatne obnove prvostolnice devedesetih godina prošlog stoljeća pripremljena je dokumentacija, provedena su arhitektonska i geodetska snimanja, geosondiranja, magnetoskopija portala, monitoring konstrukcije zvonika, arheološka istraživanja u crkvi i izvan nje, te brojna druga istraživanja nerazornim metodama. Konzervatori Ministarstva kulture RH upisali su Trogir na Listu svjetske baštine 1997. godine. Slijedile su hitne intervencije u predvorju katedrale na konsolidaciji rasutog pilona trijumfalnog luka atrija, sanacija zvonika prilikom koje je obnovljena i ojačana njegova piramida, a kipovi apostola na uglovima koji su nosili rebra piramide, rad Alessandra Vittorije, zamijenjeni su replikama. Cijeli taj zahvat odrađen je u razdoblju od 1996. do 2001. godine.
Novi zamah obnova katedrale dobila je restauracijom kapele sv. Ivana, koja je trajala dvije godine (2000. – 2001.), a izvodili su je prestižni svjetski restauratori. Za taj posao osnovano je savjetodavno tijelo sastavljeno od priznatih stranih i domaćih stručnjaka, a UNESCO-va radionica formirana na gradilištu imala je zadatak educirati mlade restauratorske kadrove koji su danas temelj restauracije kamena u Hrvatskoj. Tu su obnovu pratili opsežni zahvati na restauraciji umjetničkog blaga katedrale, kamene skulpture, liturgijskog zlata i srebra, ruha, pergamena i arhivske građe u europskim i hrvatskim radionicama, od Minhena, Beča, Firence, Venecije, Zagreba i Zadra do Splita. U tim zahvatima restaurirana su platna Gentilea Bellinija, korpus Leonarda Tedescha i mitra iz vremena biskupa bl. Augustina Kažotića. Prezentacija tih zahvata doživjela je svjetsku recepciju na izložbi „Umjetničko blago Hrvatske, Trogir 1200.-1600.“ u Veneciji 2001. godine. Ekipa splitskoga Konzervatorskog zavoda nagrađenim je projektom venecijanske izložbe postavila novu paradigmu u predstavljanju nacionalne baštine u inozemstvu, zbog čega im je dodijeljena nagrada „Vicko Andrić“. Za restauraciju kapele sv. Ivana konzervatorskom timu dodijeljena je nagrada Europa Nostra za 2003. godinu. Izniman doprinos restauraciji slikarske baštine katedrale sv. Lovre dali su restauratori splitskog odjela Hrvatskog restauratorskog zavoda, koji su obnovili gotovo sve oltarne slike iz katedrale i slike drugih trogirskih crkava koje se u njoj čuvaju. Veliko raspelo Blaža Jurjeva Trogiranina vraćeno je na mjesto u središtu crkve za koje je bilo naslikano u prvoj polovici 15. stoljeća (2000.). To je jedna od prvih europskih demuzealizacija, a na izvorno je mjesto vraćena mjesec dana prije nego što je Giottovo veliko raspelo vraćeno u dominikansku crkvu Santa Maria Novella u Firenci.

Slijedila je obnova atrija katedrale s Radovanovim portalom i krstionicom (2003. – 2006.), gdje je prvi put primijenjena laserska tehnologija čišćenja kamena. Taj posao je iznimno duboko zašao u analizu i konstrukciju samog portala, pa je bilo moguće izvršiti korekcije napona u kamenu zbog kojeg su romaničke skulpture počele pucati. Obnova nije bila samo kozmetičke naravi, vratila je portalu izvoran izgled, polikromiju s efektom crno-bijelog grafizma njegove gotičke faze, te je omogućila novu interpretaciju i prezentaciju jednog od najznačajnijih romaničkih ostvarenja europske skulpture. U istom zahvatu obnovljena je renesansna krstionica (2007.), a kip sv. Ivana Krstitelja iz njenog krsnog zdenca splitski su restauratori uspjeli spasiti složenim restauratorskim zahvatom 2010. godine, unatoč gotovo potpuno izgubljenom površinskom sloju. Obnovu atrija i Radovanovog portala financijski je, među brojnima zakladama, potpomogla i prestižna američka Getty Foundation.

Istovremeno su započeli radovi na obnovi sakristije, čišćenjem njene kamene unutrašnjosti i izradom novih ormara za prezentaciju srebrenih predmeta (2005. – 2006.). Drvene kasnorenesansne klupe izvorno su pripadale kaptolskom koru u sakristiji katedrale, a naknadno su rastavljene i montirane oko prva dva pilona pored pjevališta. Konzole u obliku  lavljih nogica od orahovog drveta, nosile su klupu s visokim naslonom ukrašenu florealnim motivima koje su obnovili restauratori Hrvatskog restauratorskog zavoda (2006./2007.). Liturgijsko srebro restaurirano je u značajnim europskim radionicama. Ruke moćnici sv. Ivana Trogirskog obnovljene su u radionici Hochschule für Angewandte Kunst (1999. – 2001.). Viseći barokni svijećnjaci iz kapele sv. Ivana restaurirani su u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.

Slijedila je obnova krova i unutrašnjosti kapele sv. Jerolima, ostakljenja njenog renesansnog prozora lijevanim staklenim oknima u olovu (2005. – 2006.), nakon čega je obnovljena velika rozeta na glavnom pročelju katedrale, rekonstrukcijom mrežišta i metalnih nosača s izvornim načinom ostakljenja 15. stoljeća (2007.).

U sklopu obnove svetišta crkve provedena su arheološka istraživanja u kojima je pronađen ranokršćanski sloj s monumentalnim konfesijom ispod današnjeg glavnog oltara. Ujedno su pronađene i stepenice za silazak do mjesta gdje su čuvane relikvije mučenika, te dijelovi mramorne oplate. Presložena je i obnovljena menza oltara koja je nakon Drugog vatikanskog koncila bila prilagođena novoj liturgiji.

Gotički ciborij ranog 14. stoljeća s mramornom košarom i iznimno kvalitetnim pozlaćenim kapitelima, rad pizanskih majstora, obnovljen je (2007.) od domaćih restauratora stasalih na gradilištu trogirske katedrale koja je sve vrijeme služila i kao edukativni poligon za stvaranje vlastitih restauratorskih snaga. Pozlaćene i polikromirane skulpture „Navještenja“ majstora Mavra restaurirane su nešto ranije (2001.), a u sklopu cjelokupne obnove svetišta izvedeno je i čišćenje interijera apside (2007.). Propovjedaonicu iz istog vremena, izrađenu od višebojnog mramora, istodobno su restaurirali talijanski restauratori. Tom prilikom pronađena je pozlata na kapitelima i crno-bijeli grafizam svoda koji to djelo povezuje s obnovom Radovanova portala početkom 14. stoljeća.

U međuvremenu je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu restauriran cjelokupan stari Kaptolski arhiv ispisan na pergamenama, što je omogućilo inventarizaciju materijala, a za taj je pothvat voditeljica restauracije dobila nagradu „Vicko Andrić“. U istoj radionici obnovljen je čitav fond liturgijskih knjiga, kodeksa, antifonara, lekcionara i misala. Nakon ovih radova prišlo se cjelokupnom sređivanju arhiva, njegovoj transkripciji i digitalizaciji, a taj dugogodišnji posao bit će dovršen ove godine. Digitaliziran je inventar kaptolske biblioteke koja se nalazi nad sakristijom katedrale, a obnovljena je njezina unutrašnjost kojoj je vraćen izvorni oslik 19. stoljeća (2007.). Uz ove radove nastavljen je dugoročni program sređivanja novog kaptolskog arhiva koji se provodi u Državnom arhivu u Splitu.

Nakon obnove središnjeg dijela svetišta započeta je restauracija sjeverne apsidiole katedrale u kojoj je bila smještena stara gotička kapela sv. Ivana Trogirskog. Obnovljen je čitav travej i mramorni oltar kojeg je nakon preseljenja tijela sv. Ivana u novu kapelu podigla bratovština Dobre smrti (2008.). Raspelo i slike na tom oltaru već su ranije restaurirani (2001.). Uz kapelu Dobre smrti, s desne strane glavnog oltara, sačuvan je trag kneževa trona i gotičko svetohranište uz njegov ciborij. Obnovljena je freska s motivom mramorizacije nad baldahinom trona iz vremena kad su čast gradskog kneza obnašali hrvatski velikaši iz roda Šubića (2009.)

Obnova oltara Caritasa u južnoj apsidioli slijedila je nakon obnove oltara Dobre smrti (2009.) i tom je prilikom obnovljen čitav travej južnog broda. U tom su traveju pronađeni crteži brodova i afresko tehnikom oslikan posvetni križ 13. stoljeća. Time je obnovljena unutrašnjost svetišta katedrale, a odmah je nastavljena obnova njegove vanjštine, čime je očišćena i konzervirana čitavo istočno pročelje trogirske prvostolnice. U tom je zahvatu otkrivena stara kamena rozeta s pročelja s natpisom Trogiranina Petra Dujmovog Cege, ispisanim gotičkim slovima latinskim jezikom u vrsnom heksametru (2010.). Prilika je tada omogućila i obnovu gromobrana te njegovo novo uzemljenje. Spomenuti zahvat uz čišćenje Kneževih vrata katedrale (2010.) odrađen je kao pilot-program radi pripreme sveobuhvatnog zahvata čišćenja vanjštine crkve, prvenstveno da bi se pronašla kvalitetna ravnoteža između povijesne patine i čišćenja plašta kamenih zidova od nečistoće i agresivnih tvari nakupljenih ispod tzv. crnih krasti. Knežev portal najstarija su vrata katedrale iz 1213. godine, s iznimno značajnim natpisom gradskog kneza Ilije i biskupa Treguana iz Firence, koji je nakon čišćenja postao čitljiv, prezentirajući najraniji sloj gradnje prvostolnice. Ujedno su tim zahvatom očišćene kamene rigalice u obliku životinjskih i ljudskih glava velikog šibenskog majstora Petra Pozdančića s početka 15. stoljeća.

Konstruktivno najzahtjevniji zahvat na obnovi unutrašnjosti katedrale svakako je obnova središnjeg broda i njegovih svodova, koji je odrađen tijekom dvije godine vrlo složenih restauratorskih tretmana kad su očišćeni i konsolidirani križni svodovi s pratećom kamenom plastikom (2010. – 2011.). Po prvi put su na vidjelo izašli očišćeni dekorativni motivi florealnog sadržaja i konzole te križišta ukrašena ljudskim glavama s portretima suvremenika trogirskih majstora Stjepana, Gruata i Račića, koji su srednji brod presvodili travej po travej od početka do sredine 15. stoljeća. Cijeli posao je obavljen u nekoliko faza na gradilištu visoko iznad klupa glavnog broda gdje se kroz cijelo to vrijeme kontinuirano odvijao pastoralni rad i služba Božja. Za vrijeme tog velikog pothvata obnovljeni su i bazilikalni prozori prvostolnice, te je očišćena unutrašnjost velike rozete u sklopu čišćenja prostora iza velikih orgulja.

U ložama nad sjevernim i južnim brodom katedrale očišćeni su podovi od naslaga malte i nečistoće, kako bi se jasno razaznali i ponovno snimili radionički nacrti urezani u pločniku, Firentinčev nacrt kapele u podu nad sjevernim brodom i Bokanićev nacrt zvonika nad južnim. Tu su postavljeni odljevi friza uzidanog visoko nad pročeljem predvorja i druge kamene plastike nedohvatne pogledu, kako bi se taj povijesni radionički prostor katedralnog gradilišta prezentirao u sklopu Muzeja sakralne umjetnosti Trogira. Muzej sakralne umjetnosti sastoji se od niza zbirki umjetničkih predmeta katedrale od kojih je najznačajnija zbirka slika izložena na prvom katu Župnog dvora, nasuprot katedrali na glavnom gradskom trgu, koja je otvorena javnosti 2005. godine. Pored izložaka trogirskog slikarstva od 13. do 16. stoljeća u njoj su izloženi i novopronađeni artefakti poput poliptiha glavnog oltara i dijelova vratnica renesansnih orgulja katedrale sv. Lovre. Tom je prilikom povučen materijal iz ranije postave benediktinske crkve sv. Ivana, koji je bio izložen u neadekvatnim mikroklimatskim uvjetima. Prostor crkve sv. Ivana preuređen je za izložbu renesansne skulpture trogirske katedrale kao dio Muzeja sakralne umjetnosti, a prva izložba postavljena u tom prostoru bila je posvećena velikom skulpturalnom opusu Nikole Firentinca.

Obnova trogirske katedrale sv. Lovre, kroz proteklih petnaest godina može se pohvaliti visokim dometima u primjeni restauratorskih metoda, a tim su zahvatima obuhvaćeni brojni slojevi iznimno kompleksnog umjetničkog sadržaja tog djela. Kontinuirani rad vrlo različitih specijalističkih radionica u tom je periodu ostvario iznimnu kvalitetu zahvata probijajući se na same vrhove svjetske konzervatorske i restauratorske prakse. Od svojevremeno avangardnog zahvata demuzealizacije pojedinih artefakata do složenih i prestižnih restauracija iza kojih su stajale institucije s velikim imenima poput svjetski poznatih Opificio delle Pietre Dure - Firenza, Bayerisches Landesamt für Denkmalpflege - Munchen, The Getty Foundation – Los Angeles, Arch - Salzburg, The Headly Trust - London, Venetian Heritage Inc. – New York, stvorena je suvremena prezentacija velikog nacionalnog spomenika koji je Trogir stalno držao u središtu pozornosti znanstvene i kulturne javnosti.

 

 

Iz kataloga izložbe povodom 900. obljetnice smrti bl. Ivana Trogirskog, studeni-prosinac 2011.